Vrijeme
Probudila sam se u 6:51 i iznad glave mi je iskočilo pitanje - zašto vikendom? Pokušavala sam zaspati ponovo i pošto nije uspijevalo, ustala sam i krenula put kuhinje da si pravim kafu. Mir i tišina oko mene, dok mi se mačka umiljava oko nogu. Nahranim je i češkam po glavi dok čekam da mi provrije kafa.
Sjednem u dnevni boravak i posmatram plavetnilo marine grada u kojem živim već šestu godinu, sama. Doha: spoj pijeska, betona i čelika i svih boja ljudi.
Na Netflix su dodali film Malena i suviše je rano da bilo čime se zamaram pa se ušuškam sa šoljicom kafe u ruci i odlučim pogledati ga opet.
Nekad davno kada je film bio i popularan, a ja isuviše mlada i neiskusna, osuđivala sam sve što je ta jadna žena doživjela i nikako moj mladi um nije mogao pojmiti da bi neko bio spreman da padne toliko nisko.
I onda se probudimo neke subote 2025.godine isuviše rano da bilo šta radim osim da mu se vratim opet i - kakva promjena perspektiva. Plakala sam na onom dijelu kada su je - žene! - izvukle na trg i tukle. Plakala sam i na onom dijelu kada se vraća u svoj gradić sa suprugom i kada joj na tržnici daju namirnice džabe, jer eto - sad ima supruga.
Nakon toga sam guglala da vidim šta kritičari govore o filmu i na samoj stranici Rotten Tomatoes, muškarci su zadviljeni ljepotom Monike Beluči, a glavne egzistencijalne teme nisu nigdje ni spomenute. Neke druge kritike, većinom iz reda feministica, brane poziciju žena i njihovo pravo da u životu rade šta žele i opet razmišljam kako pogrešan pristup analizi filma i njegovih glavnih pitanja.
I onda kroz moju bosansku glavu prođu stvari koje sam posmatrala dok sam rasla:
Rođena sam u Tuzli par godina prije početka rata. U našem dijelu grada postoji ta jedna zgrada koju zovu samačkim hotelom, obzirom da je u prošloj nam državi služio za radnike Tehnograda a koji su dolazili sa svih strana, pa im je Tehnograd obezbijedio mjesto boravka dok rade. Taj hotel nije nikada bio uređen za goste turiste, već isključivo za radnike firme. Napravljen je da ima male sobičke, ono što zovu čajnom kuhinjom/kitchenette, i najjednostavnije kupatilo od svega par kvadrata. Sjećam se prije rata da je u toj zgradi u prizemlju bio i supermarket i da su me roditelji stavljali u kolica kada bi išli u nabavku i da sam tako stajala i čuvala se dok su hodali okolo i da su mi na kasi uvijek davali kinder jaje. Nekoliko godina kasnije, taj hotel je pretvoren u logičan izbor za zbrinjavanje svih žena i djece koji su došli iz Istočne Bosne kao izbjeglice pod ratom zahvaćenoj Istočnoj Bosni. Ta je zgrada, pusta, preko noći postala isvuše bučna za mirno naselje u kojem smo živjeli a pred kojom su se ubrzo počela parkirati UN vozila koja su tu dolazila sa pomoći za njih. Hajde što je to izazivalo ogorčenje lokalnog življa koje nije imalo šta da jede a oni su dobijali u izobilju, nego što su tada krenule strašne priče o tome šta ti vojnici rade sa pojedinim tim ženama a sve da bi dobile više kada se isti pojave. To je išlo tako daleko, da su se od tamo često čule pjesme i glasan smijeh, a ja sam bila i suviše mala da bih to sve pamtila i potvrdila da je doista tako bilo. Znam da su nam roditelji zabranjivali da prolazimo pored te zgrade na putu do škole, a u školu sam krenula septembra 1994.godine. Do kraja 90ih, oko te zgrade su se podigle visoke limene ograde pa se tako lokalno stanovništvo i fizički odvajalo od tog hotela i njihovih žitelja. Do 2010.godine sve se smirilo, sve te žene i njihova tad već stasala djeca su se vratila na svoja mjesta, ili gdje god su već otišla pa je hotel već uveliko bio pod renovacijom. Nekoliko puta su pokušali i otvoriti isti onaj supermarket koji je radio prije rata, ali iz nekog uvrnutog razmišljanja i asocijacija sa bogznačime, lokalci nikad nisu prihvatali da tamo idu u kupovinu pa bi svaki pokušaj tih supermarketa propadao nakon nekoliko mjeseci. Hotel je sada sasvim preuređen i renoviran i ima lijep restoran na krovu, ali mislim da tamo ne ide niko od lokalaca, noseći te zloglasne priče devedesetih.
S tim u vezi, posmatram priču Malene u istoimenom filmu: žena koja ostaje udovica i sama sa starim i bolesnim ocem o kojoj se nema ko brinuti. Život u tadašnjoj Italiji a i uzmu li se uslovi života, način razmišljanja, tadašnje doba, žena je bila ostavljena na milost porodice i muškarca da bi bila zbrinuta.
Ovaj problem posmatram najbolje i kroz Islam, gdje je sa strane naše religije dozvoljeno da se u ratu žene uzimaju u zaštitu kao druga, treća ili četvrta supruga, samo da se ne ostave zbrinutima i na taj način iskorištavane i ponižavane. I prva stvar koja mi je pala na pamet - ovoj odrasloj ženi u meni - bila je baš to kako to islam odlično rješava. Razumijem da mnogi ovdje neće prihvatiti islam i to poštujem pa bi bilo najpametnije ograditi se od komentarisanja mojih vs vaših vjerovanja, komentarišemo temu :)
Ono što me šokira nisu prilike godina u kojem je smještena priča Malene, već reakcije koje su uslijedile 2000ih a to je samo divljenje ljepoti Monike Beluči, a nikako kritika društva, osvještavanje o nezaštićenosti žena i pomoći istima ukoliko ostanu same. Ja ne mogu da zamislim da u mom komšiluku ostane neka žena nezbrinuta a da joj niko ne pomogne, jer sam sigurna da bi drugačije pristupili problemu.
U isto vrijeme zbog našeg balkanskog (a po filmu vidimo da je to i globalno razmišljanje) mentaliteta, svi bi tu jadnu ženu, kao i Malenu, gledali na isti način.
Uzmem li u obzir moje pređašnje razmišljanje i osudu Maleninog ponašanja - jer zašto bi se iko odao prostituciji kao jedini način preživljavanja, moja morana načela, principe, odgoj i vjeru, nikako ne mogu razumjeti njene postupke. A u isto vrijeme, žao mi je tretmana koji je doživjela, okolnosti, života, i odbacivanja od zajednice i tog razmišljanja o njoj čak i isprva kad ona ništa ne radi, pa se svi muškarci trude doći do usluga u zamjenu za namirnice koje ona, sa penzijom kao udovica, ne može ispratiti i tako je na silu uvjetuju da im se preda. Čak i kad je izvedu pred sud, i kad je ispituju o njenom poštenju, ona ne nailazi na razumjevanje već je guraju u još dublji jaz i izolaciju.
Pokušavam to izravnati i sa sopstvenim životom: žena sam u tridesetima, neudata, nemam braću ni sestre, nemam momka, vjerenika ni supruga, nisam bila udata. Već deset godina živim sama vani; moja zajednica me gleda kao probisvjet, kao nekoga ko želi više od drugih, već se mirim i sa time da možda neću pronaći nikoga i ne fokusiram svoj život da u centru zbivanja bude muškarac koji će me obezbijediti i potrudila sam se da si sama priuštim starost u kojoj neću morati da ovisim o zajednici. Iako, pozivajući se na vjeru po kojoj je i moja rodbina a i društvo dužno da se pobrine za mene, ne želim da se nađem u bilo čijim rukama kako budem starila. Onog trenutka kada po vjeri izgubim tu jedinu zaštitu, moga oca, ja ostajem sama. Po društvenim normama, u Tuzli i Bosni kao takvoj, nikog nije briga, jer su žene emancipovane i samostane. U mom najbližem okruženju - po balkanskom mentalitetu (a sigurno i da sam negdje u provinciji u Italiji) jesam, i bit ću osuđena na svakakve komentare zajednice oko mene. Ovo znam sigurno da će se desiti; živjela sam i u Briselu i jedne prilike prisustvovala sam jednoj proslavi u provinciji sa kolegicom u njenom selu, i iako je svega sat vremena vožnje to seoce udaljeno od glavnog grada Evrope, ta mala zajednica je tu moju kolegicu gledala kao probisvjet jer je zaboga otišla živjeti u prijestolnicu.
Kao zaključak, i kao razočarenje, nismo mi ništa napredovali od razmišljanja iz četrdesetih godina prošlog vijeka. I kuda god da plovi ovaj vremenski brod, ni na čemu ne učimo. Jer zaboga - i kada se broj ubijenih žena u Bosni penje iz mjeseca u mjesec u neke ogromne cifre, i dalje se žrtva omalovažava na socijalnim mrežama i obilježava kurvom.
Evolucija stagnira. Propadamo.
Sjednem u dnevni boravak i posmatram plavetnilo marine grada u kojem živim već šestu godinu, sama. Doha: spoj pijeska, betona i čelika i svih boja ljudi.
Na Netflix su dodali film Malena i suviše je rano da bilo čime se zamaram pa se ušuškam sa šoljicom kafe u ruci i odlučim pogledati ga opet.
Nekad davno kada je film bio i popularan, a ja isuviše mlada i neiskusna, osuđivala sam sve što je ta jadna žena doživjela i nikako moj mladi um nije mogao pojmiti da bi neko bio spreman da padne toliko nisko.
I onda se probudimo neke subote 2025.godine isuviše rano da bilo šta radim osim da mu se vratim opet i - kakva promjena perspektiva. Plakala sam na onom dijelu kada su je - žene! - izvukle na trg i tukle. Plakala sam i na onom dijelu kada se vraća u svoj gradić sa suprugom i kada joj na tržnici daju namirnice džabe, jer eto - sad ima supruga.
Nakon toga sam guglala da vidim šta kritičari govore o filmu i na samoj stranici Rotten Tomatoes, muškarci su zadviljeni ljepotom Monike Beluči, a glavne egzistencijalne teme nisu nigdje ni spomenute. Neke druge kritike, većinom iz reda feministica, brane poziciju žena i njihovo pravo da u životu rade šta žele i opet razmišljam kako pogrešan pristup analizi filma i njegovih glavnih pitanja.
I onda kroz moju bosansku glavu prođu stvari koje sam posmatrala dok sam rasla:
Rođena sam u Tuzli par godina prije početka rata. U našem dijelu grada postoji ta jedna zgrada koju zovu samačkim hotelom, obzirom da je u prošloj nam državi služio za radnike Tehnograda a koji su dolazili sa svih strana, pa im je Tehnograd obezbijedio mjesto boravka dok rade. Taj hotel nije nikada bio uređen za goste turiste, već isključivo za radnike firme. Napravljen je da ima male sobičke, ono što zovu čajnom kuhinjom/kitchenette, i najjednostavnije kupatilo od svega par kvadrata. Sjećam se prije rata da je u toj zgradi u prizemlju bio i supermarket i da su me roditelji stavljali u kolica kada bi išli u nabavku i da sam tako stajala i čuvala se dok su hodali okolo i da su mi na kasi uvijek davali kinder jaje. Nekoliko godina kasnije, taj hotel je pretvoren u logičan izbor za zbrinjavanje svih žena i djece koji su došli iz Istočne Bosne kao izbjeglice pod ratom zahvaćenoj Istočnoj Bosni. Ta je zgrada, pusta, preko noći postala isvuše bučna za mirno naselje u kojem smo živjeli a pred kojom su se ubrzo počela parkirati UN vozila koja su tu dolazila sa pomoći za njih. Hajde što je to izazivalo ogorčenje lokalnog življa koje nije imalo šta da jede a oni su dobijali u izobilju, nego što su tada krenule strašne priče o tome šta ti vojnici rade sa pojedinim tim ženama a sve da bi dobile više kada se isti pojave. To je išlo tako daleko, da su se od tamo često čule pjesme i glasan smijeh, a ja sam bila i suviše mala da bih to sve pamtila i potvrdila da je doista tako bilo. Znam da su nam roditelji zabranjivali da prolazimo pored te zgrade na putu do škole, a u školu sam krenula septembra 1994.godine. Do kraja 90ih, oko te zgrade su se podigle visoke limene ograde pa se tako lokalno stanovništvo i fizički odvajalo od tog hotela i njihovih žitelja. Do 2010.godine sve se smirilo, sve te žene i njihova tad već stasala djeca su se vratila na svoja mjesta, ili gdje god su već otišla pa je hotel već uveliko bio pod renovacijom. Nekoliko puta su pokušali i otvoriti isti onaj supermarket koji je radio prije rata, ali iz nekog uvrnutog razmišljanja i asocijacija sa bogznačime, lokalci nikad nisu prihvatali da tamo idu u kupovinu pa bi svaki pokušaj tih supermarketa propadao nakon nekoliko mjeseci. Hotel je sada sasvim preuređen i renoviran i ima lijep restoran na krovu, ali mislim da tamo ne ide niko od lokalaca, noseći te zloglasne priče devedesetih.
S tim u vezi, posmatram priču Malene u istoimenom filmu: žena koja ostaje udovica i sama sa starim i bolesnim ocem o kojoj se nema ko brinuti. Život u tadašnjoj Italiji a i uzmu li se uslovi života, način razmišljanja, tadašnje doba, žena je bila ostavljena na milost porodice i muškarca da bi bila zbrinuta.
Ovaj problem posmatram najbolje i kroz Islam, gdje je sa strane naše religije dozvoljeno da se u ratu žene uzimaju u zaštitu kao druga, treća ili četvrta supruga, samo da se ne ostave zbrinutima i na taj način iskorištavane i ponižavane. I prva stvar koja mi je pala na pamet - ovoj odrasloj ženi u meni - bila je baš to kako to islam odlično rješava. Razumijem da mnogi ovdje neće prihvatiti islam i to poštujem pa bi bilo najpametnije ograditi se od komentarisanja mojih vs vaših vjerovanja, komentarišemo temu :)
Ono što me šokira nisu prilike godina u kojem je smještena priča Malene, već reakcije koje su uslijedile 2000ih a to je samo divljenje ljepoti Monike Beluči, a nikako kritika društva, osvještavanje o nezaštićenosti žena i pomoći istima ukoliko ostanu same. Ja ne mogu da zamislim da u mom komšiluku ostane neka žena nezbrinuta a da joj niko ne pomogne, jer sam sigurna da bi drugačije pristupili problemu.
U isto vrijeme zbog našeg balkanskog (a po filmu vidimo da je to i globalno razmišljanje) mentaliteta, svi bi tu jadnu ženu, kao i Malenu, gledali na isti način.
Uzmem li u obzir moje pređašnje razmišljanje i osudu Maleninog ponašanja - jer zašto bi se iko odao prostituciji kao jedini način preživljavanja, moja morana načela, principe, odgoj i vjeru, nikako ne mogu razumjeti njene postupke. A u isto vrijeme, žao mi je tretmana koji je doživjela, okolnosti, života, i odbacivanja od zajednice i tog razmišljanja o njoj čak i isprva kad ona ništa ne radi, pa se svi muškarci trude doći do usluga u zamjenu za namirnice koje ona, sa penzijom kao udovica, ne može ispratiti i tako je na silu uvjetuju da im se preda. Čak i kad je izvedu pred sud, i kad je ispituju o njenom poštenju, ona ne nailazi na razumjevanje već je guraju u još dublji jaz i izolaciju.
Pokušavam to izravnati i sa sopstvenim životom: žena sam u tridesetima, neudata, nemam braću ni sestre, nemam momka, vjerenika ni supruga, nisam bila udata. Već deset godina živim sama vani; moja zajednica me gleda kao probisvjet, kao nekoga ko želi više od drugih, već se mirim i sa time da možda neću pronaći nikoga i ne fokusiram svoj život da u centru zbivanja bude muškarac koji će me obezbijediti i potrudila sam se da si sama priuštim starost u kojoj neću morati da ovisim o zajednici. Iako, pozivajući se na vjeru po kojoj je i moja rodbina a i društvo dužno da se pobrine za mene, ne želim da se nađem u bilo čijim rukama kako budem starila. Onog trenutka kada po vjeri izgubim tu jedinu zaštitu, moga oca, ja ostajem sama. Po društvenim normama, u Tuzli i Bosni kao takvoj, nikog nije briga, jer su žene emancipovane i samostane. U mom najbližem okruženju - po balkanskom mentalitetu (a sigurno i da sam negdje u provinciji u Italiji) jesam, i bit ću osuđena na svakakve komentare zajednice oko mene. Ovo znam sigurno da će se desiti; živjela sam i u Briselu i jedne prilike prisustvovala sam jednoj proslavi u provinciji sa kolegicom u njenom selu, i iako je svega sat vremena vožnje to seoce udaljeno od glavnog grada Evrope, ta mala zajednica je tu moju kolegicu gledala kao probisvjet jer je zaboga otišla živjeti u prijestolnicu.
Kao zaključak, i kao razočarenje, nismo mi ništa napredovali od razmišljanja iz četrdesetih godina prošlog vijeka. I kuda god da plovi ovaj vremenski brod, ni na čemu ne učimo. Jer zaboga - i kada se broj ubijenih žena u Bosni penje iz mjeseca u mjesec u neke ogromne cifre, i dalje se žrtva omalovažava na socijalnim mrežama i obilježava kurvom.
Evolucija stagnira. Propadamo.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
